Monetarna kontrakcija i porast kamatnih stopa u hrvatskom gospodarstvu - je li rast kamatnih stopa u Hrvatskoj doprinio rušenju inflacije?

U ovom radu analizira se utjecaj rasta kamatnih stopa na kredite i depozite stanovništva i poduzeća u Hrvatskoj na postepeno smanjivanje domaćih stopa inflacije za vrijeme inflatorne epizode kroz koju je hrvatsko gospodarstvo prošlo u razdoblju od 2021. do 2024. godine. Iako je opravdano tvrditi da su veće kamatne stope pomogle smanjiti stope inflacije, po našem je mišljenju taj doprinos bio vrlo skroman, a proces dezinflacije dominantno je bio vođen drugim faktorima kao što je smanjivanje uvozne inflacije. Drugim riječima, i rast i pad domaćih stopa inflacije u razdoblju od 2021. do 2024. godine najvećim su dijelom posljedica događanja u okruženju, a ne monetarne kontrakcije koja se provodila u Hrvatskoj. Ovu situaciju bitno je promatrati u širem kontekstu uvođenja eura i mnogo puta ponovljenog zaključka da su koristi od uvođenja eura (znatno) veće od troškova. Kako je postalo jasno nakon uvođenja eura, pristupanje eurozoni je za Hrvatsku imalo izrazito velike i neočekivane troškove. Prvo, trošak ove, po pitanju dezinflacije relativno neučinkovite, monetarne kontrakcije će na razini 2023. i 2024. godine iznositi otprilike 960 milijuna eura koje Hrvatska narodna banka plaća poslovnim bankama koje posluju u Hrvatskoj, a koje su gotovo 90 posto u inozemnom vlasništvu. Ovi kamatni rashodi izravna su posljedica pristupanja eurozoni, odnosno prepuštanja vođenja monetarne politike ECB-u, te su se mogli izbjeći ili barem značajno umanjiti da HNB i dalje kontrolira stopu obvezne pričuve. Drugo, kontrola, to jest povećanje stope obvezne pričuve ne bi samo smanjilo HNB-ova plaćanja kamata poslovnim bankama nego bi se tom mjerom mogla postići snažnija monetarna kontrakcija od one koju je u Hrvatskoj postigla monetarna politika ECB-a. Time se također baca sumnja na zaključak da Hrvatskoj odgovara zajednička monetarna politika i da joj nije potreban monetarni suverenitet. Ovo ne znači da uvođenje eura nije donijelo određene koristi, već da bi ponovno trebalo napraviti analizu u kojoj bi se usporedile koristi i troškovi uvođenja eura, ovoga puta vodeći računa o stvarnim troškovima koji su se materijalizirali nakon pristupanja eurozoni i s kojima se prije toga nije računalo.