Hrvatska i četvrta industrijska revolucija

Industrija je u središtu deset političkih prioriteta Europske komisije, a industrijska preobrazba trebala je započeti 2012. godine dokumentom o „reindustrijalizaciji Europe“, kojim je Europska unija namjeravala preokrenuti smanjenu ulogu industrije u Europi s tadašnje razine (u smislu dodane vrijednosti) od oko 16% BDP-a do 20% do 2020. godine. Konkretna implementacija nastavljana je „Junckerovim planom”, odnosno Planomulaganja za Europu 2014., kada je uspostavljen Europski fond za strateška ulaganja, kako bi se diljem kontinenta poticali strateški projekti i tako rješavao problem pomanjkanja ulaganja. Pored toga, donesene su brojne politike i dokumenti o važnosti „industrijske renesanse“, koji su usmjereni na osnaživanje industrije za stvaranje novih radnih mjesta, jačanje konkurentnosti Europe, poticanje ulaganja i inovacija u čistim i digitalnim tehnologijama te obranu europskih regija i radnika koji su najviše pogođeni industrijskim promjenama. Međutim, iako se cilj od 20% udjela tada činio ambicioznim, isti je nakon smanjenja udjela EU-a u globalnom proizvodnom izvozu i nakon smanjene uloge industrije u ukupnom gospodarstvu EU-a, postao nedostižan. Kao posljednji korak, u rujnu 2017. objavljena je „obnovljena strategija industrijske politike EU-a“ koja okuplja sve tekuće i nove horizontalne inicijative i inicijative specifične za pojedine sektore te uvodi pojam četvrte industrijske revolucije. Naime, četvrta industrijska revolucija ili industrija 4.0 definirana je kao sljedeća razina proizvodnje u kojoj tehnologija nije egzogeni faktor. Preciznije, riječ je o globalnom konceptu digitalne transformacije industrije koji ukazuje na novo industrijsko doba koje transformira tradicionalne proizvodne procese i načine rada. Međutim, važno je istaknuti da je industrija 4.0 još uvijek uglavnom vizija, čak i u razvijenim ekonomijama. U radu se stoga analizira pozicija i spremnost Republike Hrvatske, kao članice Europske unije, s obzirom da će svima koji su nepripremljeni pratiti četvrtu industrijsku revoluciju, ista donijeti deficit konkurentnosti u smislu još veće nezaposlenosti i dublje socijalne nejednakosti.