Diskusija

Kolegice i kolege, slucajno sam ušao u ovu dvoranu, sjeo i pomno slušao vašu raspravu o ulozi i odgovornosti države u osiguranju gospodarskog rasta. Iako službeno nisam sudionikom ovog znanstvenog skupa, kolega Guste Santini me je zamolio da kažem nekoliko rijeci. Stoga cu na brzinu i sažeto iznijeti neka svoja hereticna razmišljanja. Prvo, uz dužno poštovanje prema vama, moram kazati kako se osobno uopce ne slažem s izloženom tezom da države mogu osigurati gospodarski rast. Mislim da one, u skladu s poznatom Smithovom tezom, u današnjem kontekstu samo mogu i smiju djelovati minimalisticki, tj. mogu formalno-pravno urediti gospodarski sustav i poticati poduzetnicke inicijative gospodarstvenika. Drugo, mislim da nas je poslijeratna ekonomska doktrina pogrešno ucila i uvjeravala kako države mogu osigurati gospodarski rast i blagostanje. Ilustracije radi, spomenut cu sljedece: a) Svi smo citali Pigoua. U 1950-im godinama smo bili ocarani njegovim koncepcijama. Njegova koncepcija blagotvorne države je, nakon Drugoga svjetskoga rata, široko prihvacena u zapadnim razvijenim zemljama. No, u poslijeratnoj praksi, njena se primjena pokazala potpunim fijaskom. Države su narodu, u ime blagostanja, nudile mrkvu kao oblik razlicitih društvenih beneficija (u zdravstvu, školstvu, socijalnoj politici i sl.), što je, po mom mišljenju, zapravo bila samo politicka strategija vladajucih stranaka kako bi ostale na vlasti i nakon iducih izbora. Dobro znamo kako nema besplatnog rucka. Ocigledno je tzv. blagostanje trebalo platiti povecanjem prihoda države kroz fiskalnu politiku, odnosno porez, ali to može imati suprotan efekt. Stoga su se države opredijelile za pokrivanje rashoda domacim i inozemnim zaduživanjima. Narod o tome, najcešce, ništa nije znao. Dugovi su se gomilali pa su u konacnici nastali deficiti proracuna postali neodrživi. Kada su vjerovnici poceli stezati obruc, dogodili su se slucajevi poput Islanda, Grcke, Portugala i dr. b) Pogledajmo sada Keynesovo remek-djelo. Njegova nas je teorija, izmecu ostalog, naucila da država (i) mora biti aktivna, (ii) mora investirati u infrastrukturne, strateške i razvojne projekte radi poticanja rasta, a (iii) investicije treba pokriti deficitnim financiranjem. Nažalost smo, kako danas vidim, impresionirani njegovim argumentima, upali u dvije zamke. Prva - takvom politikom ce države moci osigurati razinu pune zaposlenosti (što je s jedne strane dovelo do jacanja državnog sektora i njegove neefikasnosti u proizvodnji, zbog birokracije, a s druge, do isklju- civanja privatnog sektora iz igre). Mecutim, vidimo da su u proteklih pedeset godina države potrošile novac poreznih obveznika na beskorisne i skupe projekte koji nisu mogli osigurati niti rast niti zaposlenost. Druga zamka ja da ce stvoreni deficiti automatski nestati uslijed djelovanja dohodovnog efekta multiplikatora, što se, nažalost, takocer nije dogodilo. Trece, danas se ovdje cesto spominjao termin deficit. Dozvolite mi primijetiti kako nas je ekonomska teorija pogrešno ucila da je deficit dobar. Teorija razvoja je govorila o deficitnom financiranju rasta. Teorija fiskalne politike nas je uvjeravala u korisnost proracunskog deficita, a teorija mecunarodne razmjene u komparativne prednosti trgovinskog deficita. U proteklom razdoblju sva su tri deficita dobila i teorijsku i pragmaticnu potporu znanstvenika, ekonomskih politi- cara i mecunarodnih institucija. Entuzijasticki smo radili tripple gap analysis, ali smo, nažalost, naucili stvarati deficite, a zapravo je trebalo uciniti sasvim suprotno. Stoga dozvolite da na kraju kažem: dolje sa svim postavkama neoklasicne ekonomske teorije koje smo dosad protežirali. Hvala na pažnji!